U sklopu projekta "Zajedno za ortopedska i druga pomagala bez korupcije" kojeg Udruženje distrofičara Bužim implementira zajedno sa udruženjem Amputirci Bužim, razgovarali smo sa Ibrahimom Dizdarevićem koji je podijelilio svoja dosadašnja neugodna iskustva kod nabavke i korištenja ortopedskih i drugih pomagala, ali govorio i o drugim problemima sa kojim se danas osobe sa invaliditetom susreću. Projekat "Zajedno za ortopedska i druga pomagala bez korupcije" financijski je podržan kroz veliki USAID projekat Podrške građanima u borbi protiv korupcije, kojeg implementira Centar civilnih inicijativa.
Možete li se ukratko predstaviti?
Ibrahim Dizdarević: Zovem se Ibrahim Dizdarević, osoba sa invaliditetom, korisnik invalidskih kolica. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Bihaću. Zanimanje dip.pravnik. Trenutno nezaposlen. Aktivista u svojoj lokalnoj zajednici. Aktivno se bavim sportom, Stoni tenis, Atletika, jedno vrijeme trenirao sam košarku u kolicima. Učestvovao sam na mnogim kantonalnim i državnim takmičenjima gdje sam ostvario zapažene rezultate. Od Sportskog saveza USK dobio sam priznanje ''SPORTSKA NADA'' 2019. godine.
Da li ste osoba sa invaliditetom i da li koristite neko ortopedsko pomagalo?
Ibrahim Dizdarević: Da, od 1995. godine. Korisnik sam invalidskih kolica. Dijagnoza-paraplegia. Pored invalidskih kolica koristim i ostala ortopedska pomagala, kao i antidekubitalni roho jastuk, proizvodi za inkontinenciju i sl.
Sa kojim problemima ste se susretali do sada kod pribavljanja ortopedskih pomagala?
Ibrahim Dizdarević: Problem je u proceduri. Stvaraju se komplikacije bez razloga. Mora se zatraziti termin kod porodičnog ljekara ili ortopeda da se dobiju potvrde, pa sa tim potvrdama u ZZO poslovnicu da se ovjere. Tehnologija je toliko napredovala, gdje se sve može riješiti elektronskim putem. Ako su institucije neprilagođene, onda osobe s invaliditetom moraju se snalaziti same kako znaju i umiju.
Da li ste zadovoljni sa sadašnjim kvalitetom ortopedskih pomagala koje koristite?
Ibrahim Dizdarević: Ne! Kvalitet i cijena proizovda mora biti uvijek na prvom mjestu. Visoka je cijena ortopedskih pomagala, a ista često ne budu kvalitetna i ne zadovolje potrebame osoba sa invaliditetom. Ortopedska pomagala moraju zadovoljiti potrebe udobnosti, sigurnost pri sjedenju, kretanju, rekracionim i sportskim aktivnostima jer smo mi korsnici ortopedskih pomagala 24 h.
Koliko su ortopedska pomagala važna za kvalitet vašeg život?
Ibrahim Dizdarević: Jako su važna! Ne mogu se obaviti osnovna ljudska prava na normalan život, zapošljavanje, druženje, edukacija, porodica, bez maksimalne psiho-fizičke pripremljenosti. Preduslov za to su aktivna invalidska kolica i druga pomagala i sanitarne sprave koje poboljšavaju uslov života osoba sa invaliditetom u društvu kojem žive.
Jeste li član nekog udruženja osoba sa invalitetom i koliko vam to pomaže?
Ibrahim Dizdarević: Da! Udruženja aktivno rade na aktivnostima, tj. rješavanju problema diskriminacije, nepristupačnost kada su u pitanju mnoge institucije. Jer rješavanje tih problema i uključivanje osoba sa invaliditetom u cjelokupno društvo stvaraju se uslovi za bolji život osoba sa invaliditetom.
Kako ste zadovoljni sa sadašnjim statusom osoba sa invaliditetom u BiH?
Ibrahim Dizdarević: Nisam zadovoljan. Mnoge institucije ne rade svoj posao koje bih trebali raditi. 2022. je godina, a mi još raspravljamo o nepristupačnim institucijama, diskriminaciji pri zapošljavanju i sl.. Ljudi moraju shvatiti da nečiji fizički nedostaci nisu razlog za život između četiri zida i da svaka osoba ima potencijale koji se mogu i moraju razviti i iskoristiti.
Šta je po vama potrebno uraditi da se poboljšaju uslovi života osoba sa invaliditetom BiH?
Ibrahim Dizdarević: Pored svih zakona i UN Konevencija, svakodnevnica osoba sa invaliditetom je ispunjena preprekama u obavljanju svih drugih svakodnevnih poslova o kojima drugi i ne razmišljaju. životne odluke, obrazovanje, posao ili porodični život nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome koliko je zajednica spremna da poštiva domaće zakone i međunarodne propise. Potrebno je da se zakoni usklade sa UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom. Uspostaviti servis podrške tj. personalna asistencija za osobe sa invaliditetom. Afirmirati kantonalne i općinske institucije u rješavanju arhitekonskih barijera - nepristupačnost objekata, prilaza. Pružanje veće podrške osobama sa invaliditetom prilikom zapošljavanja na otvorenom trzištu rada, bez diskriminacije. Da se skrati procedura prilikom pribavljanja ortopedskih pomagala. Porebna je veća angažiranost države, kantona i općine za konkretne potrebe osoba sa invaliditetom. Također je potrebno da osobe sa invaliditetom budu više vidljive, više prisutne u društvu. Mediji tu imaju veliku ulogu i odgovornost. Moramo ih educirati. Poražava me da toliko malo novinara i TV kuća bave se problemom osoba sa invaliditetom. Pitam se kada su novinari izgubili osjećaj za društveno važna pitanja? Razgovor bih zavrsio sa jednom rečenicom: ''Mijenjanje svijesti je najdugotrajniji, ali i najvažniji posao.''
Razgovarao: Samir Đulić
