U sklopu projekta "Zajedno za ortopedska i druga pomagala bez korupcije" kojeg Udruženje distrofičara Bužim implementira zajedno sa udruženjem Amputirci Bužim, razgovarali smo sa Radovanom Ristićem koji je podjelio svoja dosadašnja neugodna iskustva kod nabavke i korištenja ortopedskih i drugih pomagala, ali govorio i o drugim problemima sa kojim se danas osobe sa invaliditetom susreću. Projekat "Zajedno za ortopedska i druga pomagala bez korupcije" financijski je podržan kroz veliki USAID projekat Podrške građanima u borbi protiv korupcije, kojeg implementira Centar civilnih inicijativa.
Možete li se ukratko predstaviti?
Radovan Ristić: Radovan Ristić, rođen 1975. godine u Banjaluci. Radio 19. godina u bivšem Zavodu distrofičara Banja Luka, gdje sam se 2013. godine i penzionisao. Od 1993. godine sam aktivan u pokretu osoba sa invaliditetom, a danas volonterski obavljam funkciju Izvršnog direktora Udruženja distrofičara regije Banja Luka. 2017. godine sam dobitnik Plakete grada Banja Luka, za izuzetna ostvarenja i promociju prava, edukovanju i popularizaciji problematike lica sa invaliditetom.
Da li ste osoba sa invaliditetom i da li koristite neko ortopedsko pomagalo?
Radovan Ristić: Da, od 12. godine bolujem od mišićne atrofije. Kod dužeg hodanja koristim Skuter, koji sam na veliku žalost morao sam nabaviti i slušni aparat koji sam isto morao sam platiti.
Sa kojim problemima ste se susretali do sada kod pribavljanja ortopedskih pomagala?
Radovan Ristić: Fond zdravstvenog osiguranja još uvjek pomagala posmatra samo po medecinskom modelu i ne prepoznaju pomagala koja pomažu kod samostalnog života osoba za invaliditetom. Lično sam dobio odbijenicu za pomagalo, koje mi je predložio konzilij ljekara. Obrazloženje Fonda je bilo da ne mogu dobiti to funkcionalno pomagalo zato što ne privređujem (penzija).
Da li ste zadovoljni sa sadašnjim kvalitetom ortopedskih pomagala koje koristite?
Radovan Ristić: Ne, obično se prodaju jeftina pomagala za koja često nemate obezbijeđen servis i rezervne dijelove za ista. U BiH nemate servis za kolica a posebno za elektro-motorna kolica. Fond ne izdvaja dovoljno sredstava za kolica, akumulatore, gume i sl. Lobi dobavljača nezadovoljan cijenom nabavlja jeftina i loša pomagala kako bi se uklopili u cijenu ili ucjenjuju korisnike da im doplaćuju za normalno, ali i ne baš kvalitetno pomagalo. Svi dobavljači su po Ugovoru sa Fondom obavezni da imaju i servis za pomagala koja prodaju, ali nema i Fond to zna i ništa ne poduzima.
Koliko su ortopedska pomagala važna za kvalitet vašeg život?
Radovan Ristić: Od svega je najvažnije kvalitetno i funkcionalno pomagalo koje će korisniku pomaći da se uključi i da počne samostalno živjeti.
Jeste li član nekog udruženja osoba sa invalitetom i koliko vam to pomaže?
Radovan Ristić: Da, redovan sam član Udruženja distrofičara regije Banja Luka i aktivan sam član Gradskog odbora Udruženja invalida grada Banja Luka. Udruženje se trudi da kroz razne aktivnosti pomogne članstvu i porodicama u skladu sa svojim mogućnostima.Veliki broj Udruženje je preuzeo na sebe i velike obaveze koje još ne mogu sistemski da se riješe. Grad Banja Luka je dosta toga riješio kroz Odluku o prošerinim pravima i zahvaljući tome postoje razni servisi podrške koji su uz pomagala ključ za samostalan život osoba sa invaliditetom. Pored svega toga, potrebe su još velike i stalno se radi na rješavanju istih.
Kako ste zadovoljni sa sadašnjim statusom osoba sa invaliditetom u BiH?
Radovan Ristić: Jako loše, veliki grad ima veće mogućnosti, ali osobe sa invaliditetom su podijeljene u razne kategorije i lako se manipuliše sa njima. Još uvjek imate ljude koji ne znaju svoja prava, da ne pričam o uvođenju novih prava i ljudima koji žive u manjim mjestima i ne dobijaju informacije. Tim ljudima treba obezbijediti pomagala, servise podrške kao što su personalna asistencija, prilagođen prevoz i na taj način ih animirati. Svaka priča o samostalnom životu pada u vodu bez servisa podrške, a mi baš puno pričamo o samostalnom životu. Većina nas u BiH radi projekte i aktivnosti bez prioriteta i zato nam poslije provedenih projekata ne ostaje ništa za nastaviti da se radi jer nisu obezbijeđeni preduslovi za dalje. A na veliku žalost dosta finansijskih sredstava utroši na te projekte.
Šta je po vama potrebno uraditi da se poboljšaju uslovi života osoba sa invaliditetom BiH?
Radovan Ristić: Još uvjek treba raditi na jačanju organizacija osoba sa invaliditetom, koje treba da nose teret sa svojim članstvom. Animirati članstvo da se kroz rad organizacija bori za svoja prava jer jačina organzacije je jačina članstva. Na žalost, veliki broj članova misli da je udruženje tu da mu dodijeli jednokratnu pomoć ili prehranbeni paket, pomagalo i tu se sva priča završava. Samo rad i sistemska rješenja nam mogu pomoći, sve što je jednokratno nije dobro za osobe sa invaliditetom.
Razgovarao: Samir Đulić
